Geni, ma kod mene su sve zakuhali geni koje je moja mama pokušala zeznuti..
Kao mala bila sam čudo jer sam samostalno plivala s 2,5 godine, bila sam pristojna i uvijek obučena u bijelo s malim damskim rukavicama i torbicom, a kada smo došli u goste moja mama je mirno ispijala kavicu jer sam ja stavila ruke na leđa i gledala što sve ima ali ništa nisam dirala samo sam ispitivala "a koje je to boje"..Boje su i danas vrlo važne u mom životu!!
Jedino sam bila "zločesta" u vezi slikovnica jer mi je mama svaki dan morala kupiti jednu koja se je čitala pred spavanje, i sve sam ja to s 3 g znala napamet i izluđivala sam svoje roditelje jer im nisam dala opciju da preskaču djelove tih bajki koje su mi milion puta čitali i normalno da im je sve to već išlo na živce..
Mama je bila uvjerena da ću u najmanju ruku biti Atomska Fizičarka svjetskoga glasa sa svim mogućim titulama koje se mogu zamisliti ( bože dragi te naše naivne mame ) jer sam i dalje u životu bila i ostala knjiški moljac..
No geni koje sam već spomenula sve su to pobrkali, jer sam ja već sa 6 g stajala kraj mame i pokušavala skužiti pletenje, što je naravno nemoguća misija jer brzinom kojom ona plete ne vidite niti igle a kamoli tehniku..Molila sam ju da mi pokaže, i ona je rekla da to meni ne treba da se ja neću mučiti s ručnim radom, jer kada postanem Atomska Fizičarka moći ću si kupiti što želim..
A ja sam bila dosadna i pristala mi je pokazati ali prije toga je rekla onu strašnu rečenicu od koje su mi se ledile i žile i krv ~ "Pokazat ću ti 3 puta, ako tada ne skužiš onda si glupa i ostavi se toga!!"
Imam 6 g, bojim se do neba ali oni dosadni geni guraju me da mi pokaže kako se to radi...
Tako sam počela, mučila se , pitala susjede, griješila i najviše sama dolazila do nekakvih rješenja jer tada nije bilo interneta niti jubitubija da mi olakša stvar!
Kukičanje sam naučila potpuno sama iz knjige koju i dan danas imam i izuzetno cijenim!!
Godinama sam radila klasične ručne radove tipa stoljnjaka, zavjesa, plela sam vestice na starinski način kako su to radile naše bake sve do prije nekih 20-tak godina kada smo mama i ja završila dva specijalna tečaja koja su osmislili Amerikanci, i tu sam shvatila da ne znam baš ništa o pletenju osim prave i krive očice!!
Naša učiteljica bila je izvanredna starija žena s fenomenalnim smislom za humor i s tako debelim staklima na očalama da sam ju ja prozvala Oko Sokolovo ali unatoč dioptriji niti jedna greškica u radu joj nije promakla.Bila je stroga i ja sam joj zbog toga beskrajno zahvalna jer nam je dala znanje koje mi i dan danas vrijedi zlata!!
Tečaj je pohađalo 150 žena, a kao i svagdje ostalo je nas 8 najboljih ( mama, ja + još 6 žena ) koje smo onda kao vrhunske vrnđalice radile za ambasadore, i dragi moji to je bilo plaćeno tako dobro da smo uživali par godina.Strašno su nas cijenili i to nam je bio dodatni bonus!!
Život me je onda pokrenuo u drugom smjeru i prije 10g sam se udala za Micana i došla u Slavonski Brod, zaposlila se no to nije dobro završilo pa da se izvučem od boleština koje su me napadale jedna za drugom okrenula sam se svojoj kreativnosti i sašila svoju prvu torbicu s aplikacijom Mice..
Torbica se svidjela svima, pa sam još napravila par torbica s Micama i vidjela da ženice to objavljuju na fb, o kojemu nisam imala pojma, ali sam se pomučila i napravila stranicu koja je logično dobila naziv Mice Torbice, te se tako kroz godine i stvorio moj brend a ja sam postala Mica ....
No nekako se sve pomaklo sa šivanja na heklačicu i vunicu pa su tako i nastale moje kape~ Likovi koji su i dan danas moj najtraženiji proizvod a ujedno sam taj dio vunenih artikala premjestila na novu fb stranicu HeklArt da je sve preglednije!!
Vrnđajući sve te moje rukotvorine tako sam ja na kraju postala Mica Vrnđalica...
mjauuuuuuuuuuuuuuuuuuu....