Mice Torbice

NNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNN
NNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNN
NNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNN

28. svibnja 2012.

...KAMO JE NESTAO ČOVJEK...

...je pitanje koje si ja svakodnevno postavljam bezbroj puta.
Ljudove koje upoznajem u zadnje vrijeme tako kratko se uspiju pretvarati da su  NORMALNI,ali ubrzo padaju sve maske i izlazi taj silni materijalizam ,grabež,zavist .licemjerstvo na vidjelo..
Ja zaista vjerujem u dobre ljudove,pa to me drži mada mi je sve teže i teže i teže ,a onda ovo dijete koje sam samo mrvicu savjetovala otvori blog i napiše sljedeći post-kao melem na ranu,a ja plačem kao kišna godina....e baš sam papak:::)




....kamo je nestao ?ovijek....

Posted by slavicadk0107 on May 28, 2012 at 9:05 AM Comments comments (0)
              I danas nakon godinu i pol opet ista priča koja se vuče, vuče i nikada joj kraja....zar neki ljudi jednostavno ne znaju stati, okrenuti novi list u životu i krenuti nekim novim putem, nekim novim prijateljima.....  i zašto se ova priča mora ponaljati nekoliko puta tokom života i kod većine ljudi....
              No neću sada gubiti vrijeme i svoj prostor, koji su za mene največa blagodat kako bih vam pričala priču jadikovki koju ste sigurno i sami pričali toliko puta u životu.... Ne to nikako..
              Svoj prvi tekst želim posvetiti nečemu lijepom, nečemu što čovjeku daje krila i elana da se izdigne iz svoje svakodnevice i uzme kajase svoga života i krene hrabro ka uspjehu...
              I dok je svakodnevni život dijelo svoje lekcije bez milosti u moj je  svijet  neočekivano i niotkuda uletjela  jedna divna osoba...osoba kojoj nažalost još uvijek neznam ni ime, ni glas ni lice...osoba koja je jednostavno iskočila iz ovog virtualnog svijeta u kojem se ljudi skrivaju od života i pružila mi ruku....ruku čiji sam  stisak osjetila kao topao vjetar oko svog srca i koji je šapnuo nježnim glasom " Hajde, ustani, kreni, uz tebe sam..:"
           O Bože, kolika je bila moja sreća i veselje to samo ti znaš, ali i pitanje koje stalno odzvanjalo....zašto smo se svi udaljili, otuđili, odčovječili...zašto je tako teško biti  svoj, biti prijatelj, čist,iskren i bez egoizma...
           Zašto je tako teško nekome pokloniti trenutak svog života kad imamo na tisuće i tisuće drugih trenutaka....zašto je tešo nekome dati ruku i povesti ga kroz nepoznato....zašto je teško reći "probaj ovako".....zašto je teško biti tu eto samo toliko da jesi kad mi je teško...a zašto je još teže to sve primiti!!  Nikako ne mogu shvatiti i nikada neću kako je taj pojam materijalizma okupirao nas, naš svijet, našu dušu...kako je ego mogao pojesti tu našu čovječnost koja samo malim plamom plamti još u ljudima..
          I onda kad vam se dogode te iskrice, ti trenutci blagoslova da se i vama dogodi jedan virtualni posjet koji vas oplemeni i pogura hrabro naprijed NE OKREĆITE MU LEĐA već čvrsto primite tu ruku vodilju koja će vas ponjeti na prekrasnim krilima nade i koliko vam se god činilo nestvarnim  i čudnim te iskre čovječnosti još postoje i jesu tu samo ih pogledajte nekim drugim očima i naći ćete svoju.
        Možda sma i sama previše gledala oko sebe i tražila odgovore na mjestu gdje nisu bili jer nisam prihvačala ovaj virtualni svijet kao izvor dobrote te mi je trebalo toliko puno vremena da se i sama otvorim tome, ali sad kad jesam sad mi je i više nego drago...
         I ovaj moj prvi tekst želim napisati kao zahvala mom virtualnom učitelju,poznaniku,partneru, PRIJATELJU...kao hvala i priznanje za ruku koja me je gurnula ka novim dostignućima i novom smislu....
        Jednom, u mom životu i ja želim postati prijatelj poput ovoga i nekome iz ovog mog monitora pružiti podršku, dati smjernice i voditi ga kroz neke njegove borbe i početke.
      Draga MICA MACO hvala ti još jednom i nadam se da će sve upute uroditi plodom




                                                  mjauuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu:::)



Nema komentara:

Objavi komentar